Koje je boje istina?
- Nositelj
- Proces - udruga za promicanje queer kulture i LGBTIQ+ prava
- Partneri
-
Multimedijalni institut, Centar za kazalište potlačenih Pokaz
- Godina
- 2025
- Mjesta
- Zagreb, Rijeka, Pula
Projekt se bavio problematikom patologiziranja seksualne orijentacije i pokušajima promjene seksualne orijentacije kroz takozvanu konverzivnu terapiju. Iako se u zemljama poput Hrvatske IPSO tehnike (engl. sexual orientation change interventions) ne prakticiraju u institucionaliziranom obliku, prisutnost na društvenoj i političkoj sceni, kao i tendencije podrške od strane određenih grupacija, i dalje ostavljaju snažan trag na socijalnu integraciju LGBTIQ+ osoba, i čije su posljedice po mentalno zdravlje pogubne, a mogu dovesti i do samoubojstva. Ključni ciljevi projekta uključuju stvaranje aktivne i socijalno osjetljive zajednice te otvaranje sigurnog prostora za LGBTIQ+ osobe u kojem se kroz kreativne prakse omogućava suočavanje s normativnim pritiscima, razmatranje vlastitih trauma i podržavanje prava na različitost seksualnih orijentacija i rodnih identiteta.
U Multimedijalnom centru MaMa u Zagrebu, 10. travnja održana je panel diskusija na kojoj su sudjelovale klinička psihologinja Iva Žegura i aktivistkinja udruge U dobroj vjeri Lucija Marković, te moderatorica Greta Grakalić Rački, teologinja i kulturologinja, a koje su diskutirale i pozvale publiku na promišljanje o IPSO tehnikama u svijetu i Hrvatskoj. Psihologinja Iva Žegura jasno je naglasila da se termin “konverzivna terapija” ne bi smio koristiti jer implicira legitimnu psihoterapijsku praksu. Riječ je, upozorila je, o intervencijama koje nemaju znanstvenu osnovu i koje se ne provode unutar struke. Kada radi s osobama koje se bore s internaliziranom homobitransfobijom, fokus terapije nije na „promjeni“ identiteta, već na razumijevanju izvora negativnih uvjerenja i osnaživanju osobe. Lucija Marković, govoreći iz pozicije aktivistkinje, otvorila je pitanje odgovornosti vjerskih zajednica u širenju i prakticiranju ovakvih intervencija. Iako hrvatski zakon omogućuje zaštitu LGBTQIA+ osoba od štetnih praksi, sugovornice su istaknule da se zakoni slabo primjenjuju. U raspravi je otvoreno i pitanje religijske traume te nužnosti dekonstrukcije štetnih vjerskih narativa. Tribina je zaključena apelom – borba protiv konverzivnih tehnika nije samo pitanje zaštite LGBTIQ+ osoba, već temeljno pitanje ljudskog dostojanstva i društvene odgovornosti. Potrebna je jasna zakonska zabrana, ali i dubinska društvena promjena – koja uključuje razgradnju štetnih narativa, afirmaciju raznolikosti i solidarnost sa svima koji trpe nasilje pod krinkom pomoći.
Nastavak projekta održao se u Rijeci, 24. svibnja, u prostoru udruge PaRiter gdje je održana radionica temeljena na metodologiji kazališta potlačenih Augusta Boala, u suradnji sa sudionicom panel diskusije te pod vodstvom Dorije Jukić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ iz Zagreba, s ciljem osnaživanja marginaliziranih glasova i inspiriranja sudioništva na društveno angažirane akcije. Tema konverzivnih tehnika i iskustvo jedne od panelistica poslužilo je kao polazište za istraživanje osobnih i kolektivnih iskustava opresije, osnaživanja identiteta i otpora prema normativnim pritiscima. Sudioništvo je kroz igre i vježbe demehanizacije tijela osvijestilo povezanost s emocijama, uz brojne trenutke na radionici koji su potaknuli donošenje odluka koje vode prema osobnom osnaživanju.
Mladi umjetnik Mateo Babić izveo je 28. 10. plesni performans u Istarskom narodnom kazalilštu - Gradskom kazalištu Pula - Pola. Izvedba je progovorila o mračnoj temi tzv. konverzivnih tehnika koje, pod krinkom ljubavi, duhovnosti ili moralne korekcije, nastoje „preodgojiti” nečiji identitet. Umjetnički tim, zaokružen zvučnim dizajnom Vibora Juhasa, svjetlosnim konceptom Saše Stepanovića i konceptualnim vodstvom Andree Vidović, stvorio je cjelinu koja transcendentno spaja pokret, zvuk i svjetlo u snažnu alegoriju represije i oslobađanja tijela. Performans, koji se odvija u zatvorenom, gotovo klaustrofobičnom prostoru male scene, završava iznimno dojmljivim prizorom: podizanjem željezne zavjese pogled se otvara prema velikoj sceni, čime se fizički i simbolički ostvaruje proboj iz tame prema svjetlu - iz prisile prema istini. Spomenuti završni čin djeluje poput metaforičke dekonverzije, oslobađanja tijela od ideoloških okova. Uslijedio je i kratki razgovor s produkcijskim timom, koji je moderirao Luka Mihovilović iz kazališta, a u kojem su gledatelji spontano postavljali pitanja i dijelili vlastite dojmove. Rasprava se pretvorila u svojevrsni kolektivni čin svjedočenja - mnogi su prvi put čuli da se oblici konverzivnih praksi i dalje događaju, pa i u samoj Puli.
