CTHR retrospektiva: Razgovor s Deborom Hustić iz Radione - Udruge za razvoj 'uradi sam' kulture
Posljednji intervju iz CTHR retrospektive je razgovor Hane Sirovice s Deborom Hustić, predsjednicom Radione - Udruge za razvoj 'uradi sam' kulture. Radiona je makerspace koji okuplja raznoliku zajednicu, njeguje DIY i DIWO pristup, a programi i aktivnosti koje provodi imaju izražen društveni aspekt te naglasak na participaciji, transferu znanja i ko-kreaciji. Radiona djeluje i unutar mreže Clubture te je neke svoje programe provodila i kroz CTHR program razmjene i suradnje.
U punom nazivu vaše organizacije stoji “udruga za razvoj 'uradi-sam' kulture”, a zanimljivo je što u opisima svog rada ističete i kategoriju “uradi-s-drugima” kulture. Općenito mi se čini da su vaši fokusi na suradničkom učenju, na dijeljenju znanja i vještina prilično u skladu s CTHR-ovim principima razmjene i suradnje. Kako ti vidiš to preklapanje? I kako s obzirom na to doživljavaš mjesto Radione u Clubtureu?
Radiona je s radom počela kao Media Lab u okviru Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu, od čega je prošlo već cijelo desetljeće. Nakon dvije godine odlučili smo se registrirati kao organizacija, točnije imenom kao makerspace. Riječ je o hibridnoj organizaciji koja u sebi ima podjednako elemente makerspacea/hackerspacea, medijskog art laboratorija, repair café-a i rezidencijalnog prostora. Imamo vrlo raznovrsnu zajednicu udruge od 30 do 35 ljudi vrlo različitog backgrounda od kojih svatko donosi neki svoj individualni stejtment u djelovanje organizacije. Od početka smo DIY/DIWO/DITO – 'uradi-sam', 'uradi-s-drugima' i 'uradimo-zajedno' jer do tada nisu postojale prakse u Hrvatskoj koje se tiču open source hardvera, biohakiranja, interaktivnog dizajna, sound arta, reverse engineering pristupa i sl. Naš se rad temelji na bottom-up pristupima i demokratizaciji umjetničkih procesa kada recimo radimo produkciju svojih izložbi, dok je edukativni program temeljen na interdisciplinarnosti i kritičkom mišljenju.
U širem kontekstu, uradi-sam pristup na kulturnoj sceni bio je naravno prisutan puno godina prije pojave Radione i na takvoj razmjeni vještina radile su brojne organizacije, poput Monteparadisa, Mame, Kontejnera, Attacka i Močvare (sigurno sam ih još masu propustila, sorry svima). Uradi-sam i uradi-s-drugima pristupi u prošlosti bili su vezani uz supkulturne prakse, ali odavno već pripadaju mainstreamu.
Naravno, ti pristupi svakako oblikuju naš rad i naš pristup umrežavanju jer je riječ o metodologijama i principima koji su za nas ključni. Volimo poticati znanost građana, ohrabrivati ljude da koriste tehnologiju tako da poboljšaju kvalitetu svog života i kvalitetu života svoje okoline. Nasuprot STEM trenda koji je u Hrvatskoj dominantan, Radiona je orijentirana STEAM-u, koji uz znanost i tehnologiju ravnopravno uključuje umjetnost i kreativno izražavanje ili razmišljanje. Bez kreativnosti nema ni inovacije i naša misija je simbioza kreativnosti i inovacije. Dosta često ljudima iz art područja u Hrvatskoj ide na živce korištenje izraza kreativnost, no kada ga izbacimo iz upotrebe u široj javnosti, upravo naš sektor kulture prvi ostaje zakinut, stoga ostavimo tu riječ na miru jer je i dalje dio našeg svemira i potrebna nam je.
Drugi važan prioritet u našem radu, kako kroz CTHR, tako i šire, svakako je približavanje kulture i tehnologije malim sredinama u Hrvatskoj. U svojim počecima bili smo značajnije orijentirani prema suradnjama u inozemstvu, odnosno umrežavali smo se, a onda i etablirali, kroz različite međunarodne kanale i suradnje. U Hrvatskoj nam je s umrežavanjem išlo puno teže. Poslovica kaže da nitko nije prorok u svom selu i za nas je to zaista bilo tako. Clubture nam je bio važan za “uzemljenje” u Hrvatsku. Prije Radioninog učlanjenja u mrežu nisam imala osjećaj da nas se u lokalnom kontekstu percipira kao dio scene i nije nam bilo lako ući u područje u kojem je puno organizacija koje su od nas veće i postoje puno dulje. U tome nam je Clubture zaista puno pomogao. Usto, Clubture ima demokratičnu skupštinsku priču, koja ponekad podsjeća na staru Grčku, ali u martensicama ili starkama, i stvara simpatičan moment vrlo specifičan za mrežu. Mreža donosi i drukčije principe financiranja, u nju se ulazi više sa srcem, a honorari su recimo na drugom mjestu prioriteta. Ovo nije pohvala ni dizanje spomenika Clubtureu, nego iskaz o tome u čemu nam je i koliko mreža pomogla.
Zadržala bih se na radu s lokalnim zajednicama u manjim sredinama. Možeš li nam reći više o vašem iskustvu rada u manjim sredinama? Kako pronalazite partnere za svoje projekte, kako birate lokacije?
Što se Radioninog djelovanja u Clubtureu tiče, sada ću odati poslovnu tajnu iza uspjeha naših projekata u CTHR-u – ali nema veze, jer voljela bih da ju i drugi primjenjuju: jako je bitno raditi s mjestima koja dosad nisu sudjelovala u programima. Važno je stavljati nove gradove na mapu Clubturea i činiti to smisleno, ali neke stvari, naravno, moraju se raditi pomalo. Naravno, to može biti i vrlo izazovno i često zamorno, a nerijetko se osjećaš da s druge strane nemaš sugovornika. Ali treba biti uporan. Svoje smo umrežavanje uvijek orijentirali prema sredinama u kojima imamo prijatelje – ne zato što smo te prijatelje uključivali u projekte, baš naprotiv – nego zato što bi nam oni donijeli svoje ekosustave, što nam je omogućilo širi doseg unutar projekata. Svaki od naših projekata provedenih u okviru CTHR-a je vrlo specifičan i svaki od njih donio nam je nešto novo, uglavnom pozitivno: od hackathona Suptilne tehnologije – bio-elektroničke dimenzije u sklopu kojeg smo gostovali u Osijeku i Deringaju, preko Digitalnih svjetionika (Zagreb, Rijeka i Osijek), do programa Hacktory: putujući lab hibridnih kurioziteta koji je uključivao Đakovo i Karlovac. Rad u manjim sredinama otvara nam prilike koje su za naše djelovanje krucijalne: priliku za susret s građanima te priliku za demistifikaciju tehnologije i urbane kulture. Iako “urbano” nije najsretniji termin, mislim općenito na sadržaje kulture koji su u simbiozi s nečim izvan užeg područja kulture, kao što bi u našem slučaju bila tehnologija. Nikad me neće toliko fascinirati velike kulturne manifestacije koliko me fasciniraju manja događanja koja su usmjerena prema građanima. Taj, za mene izuzetno dirljiv moment rada s građanima u našem se radu reflektira kroz znanost građana i općenito nam je jako važan. Građani u manjim sredinama najčešće su navikli na kulturne sadržaje koje mogu gledati, ali ne mogu u njima i aktivno sudjelovati i nerijetko ih iznenadi to što smo pred njih stavili artefakte koje mogu dirati, s kojima se mogu igrati. Za mene je dirljivo vidjeti, primjerice, prvi susret umirovljenika s gaming konzolom. Kroz CTHR trudimo se raditi na taj način da kulturu demistificiramo i trudimo se pritom raditi na senzibilizaciji javnosti.
Možeš li nam reći više o senzibilizaciji koju si spomenula? Kakva su vaša iskustva u različitim dijelovima Hrvatske?
U različitim sredinama Hrvatske postoje vrlo različiti realiteti pa su tako i naša iskustva s njima vrlo različita. Postoje sredine u kojima sadržaji iz spektra djelovanja organizacija koje su članice mreže, a tiču se progresivnih društvenih ideja, teže prolaze - pritom najvećim dijelom mislim na sredine koje su tradicionalnije orijentirane. Naš spektar djelovanja je širok, ali nisu svi programi mogući za realizaciju u svim sredinama, dok rad s publikom i građanima za nas uključuje i ulaganje truda u njihovo osnaživanje. Volimo istraživati različite koncepte i trudimo se donositi nešto “novo”, odnosno tražiti nove oblike “hakaže” koji dekonstruiraju postojeće. Takvim “hakažama” pokušavamo intervenirati u atmosferu zbog koje ljudi koji se ne uklapaju u dominantne kalupe iz manjih sredina iz njih odlaze, kao i diseminirati progresivne stavove koje zastupamo. Projekte u manjim sredinama pokušavamo koristiti kao medij, kao jezik kojim građanima približavamo svoje sadržaje, ali bavimo se i strahovima za koje imam osjećaj da ih ljudi iz manjih sredina često zataškavaju. To nam omogućuje suradnja s lokalnim organizacijama, ali mislim da se velik potencijal krije i u uključivanju lokalnih institucija. Kroz naše iskustvo u manjim sredinama pokazalo se da upravo one imaju velik potencijal privlačenja publike. Stanovnici manjih mjesta često pohađaju sva događanja u formalnim prostorima jer je to jedina kulturna ponuda koja im je dostupna. U tom smislu formalne institucije omogućuju snažniju diseminaciju i dopiranje do publike. Općenito me zanima mainstreamanje progresivnih ideja, a mislim da je za širenje područja tog dosega važno imati partnere koji su vrlo različiti, uključujući i lokalni muzej, knjižnicu, kazalište ili OPG. Mislim da takav vid suradnji ne bi bilo loše imati na umu u budućim koracima razvoja CTHR-a.
Pored rada s manjim sredinama, spomenula bih u ovom smislu i intergeneracijski aspekt našeg djelovanja. Trudimo se da naši sadržaji budu intergeneracijski, dostupni jednako djeci i mladima kao i njihovim djedovima i bakama. Prijenos je za nas jako važan, i komunikacijski i programski. Velika motivacija iza našeg rada s mlađim generacijama proizlazi iz želje da ih zadržimo ovdje i čini mi se da Clubture generalno ima veliku ulogu u tome da organizacijama omogućuje da rade u manjim sredinama i stvaraju mogućnosti za izražavanje mladim ljudima koji u njima žive. Među najljepšim dijelovima Radioninog CTHR iskustva za mene su projekti kojima smo mladima u manjim sredinama donijeli sadržaje kakvih tamo nema kao što su bila karlovačka i đakovačka gostovanja Hacktoryja - putujućeg laba hibridnih kurioziteta.
Što bi još, uz Hacktory koji si upravo spomenula, izdvojila kao lijepe dijelove Radioninog iskustva u CTHR-u?
Kao lijepe dijelove našeg CTHR iskustva izdvojila bih one u kojima smo uspjeli ostvariti dobre programe i uspješan partnerski odnos, odnosno organizirati nešto što ima smisla i pritom se zabaviti. Ovdje ubrajam svaku suradnju s Drugim morem iz Rijeke, Free Danceom i Ka-Matrixom iz Karlovca te Udrugom za promicanje urbane kulture A.R.L.A. iz Đakova. To spominjem kao bitno jer organizatori programa vrlo često postanu dio mašinerije i zaborave na sebe, a zapravo bi cilj programa trebao biti i da nama koji ih radimo daju zadovoljstvo i da nam bude dobro pri realizaciji programa.
Projekti na kojima ste u okviru CTHR-a sudjelovali kao partneri obraćaju se vrlo različitim zajednicama. Od projekta Odbačeni koji je uključivao romsku zajednicu, do Svjetlo i voda u kojemu ste surađivali sa suvremenoplesnom zajednicom, vaš se rad širio na vrlo različite sudionike i publike. Možeš li nam reći nešto više o aspektu razvoja publike u vašim partnerskim projektima?
Projekt Odbačeni, na kojem smo bili partner Umjetničke zajednice RoUm bio je zanimljiv projekt, ali u njemu smo sudjelovali u malom opsegu, su-organizacijom jednog događanja u Zagrebu. Bilo je to naše prvo iskustvo suradnje s organizacijom koja se bavi društvenim poduzetništvom, a njihov rad na nadciklaži i uključivanje pripadnika romske zajednice u produkciju svakako je hvalevrijedan i drago mi je što smo imali priliku sudjelovati u takvom projektu. Suradnja s udrugom Free Dance u okviru Svjetla i vode dio je pak složenije suradničke priče jer s njima radimo već niz godina kroz međusobno različite, ali uvijek osebujne projekte. Radiona od svojih početaka ostvaruje suradnje s izvedbenim umjetnicima, kao i sa svim ostalim umjetnostima, jer nam je uz tehnološki aspekt našeg rada podjednako važan i onaj društveno-humanistički. S umjetnicima lako pronalazimo zajedničke jezike i suradnje ostvarujemo u različitim oblicima. Primjerice, kako se neki od nas bave glazbom, ponekad stvaramo glazbu za predstave ili tehnološka rješenja za predstave, performanse i koncerte. Free dance se jako trudi razvijati publiku za suvremeni ples u svojoj sredini i njihov nam je rad zanimljiv iz perspektive razvoja publike. Generalno se za publiku sadržaja koji pripada eksperimentalnijem umjetničkom spektru u manjim sredinama treba na neki način izboriti. Programi kao što su koncerti ili pak street art imaju dobre šanse za odaziv, ali čim se pomaknemo u područja kao što su suvremeni ples ili hibridni mediji, potrebno je tražiti taktike privlačenja publike, kao što je izlazak na ulicu i u javni prostor. U Karlovcu smo puno radili na ulicama, u parkovima i općenito na otvorenom, slijedeći metode kojima Free dance dopire do šire publike. Naš zajednički rad nastao u okviru Svjetla i vode kasnije je primljen na Almada Dance Festival, sjajnu međunarodnu manifestaciju i iz budžetski malog projekta u okviru CTHR-a uspjeli smo prijeći u druge okvire te postići i inozemni uspjeh. Osim toga ta je suradnja kreirala neka baš dobra prijateljstva među nama koji smo sudjelovali.
Što bi, osim decentralizacije kulture o kojoj smo mnogo govorile, izdvojila kao doprinose Clubturea u kontekstu domaće kulturne scene?
Važna mogućnost koju Clubture otvara organizacijama na sceni jest mogućnost pogreške. U provedbi projekata kroz CTHR ne mora sve biti odmah savršeno, pruža ti se mogućnost da se naučiš kako raditi, a učenje o budžetiranju i pisanju projekata mlađim organizacijama je izuzetno bitno. Varijante ohrabrivanja, prijenosa znanja, kritike i iskrenosti koje Clubture njeguje jako su vrijedne u okruženju u kojem sustav i donatori od udruga traže da sve znaju raditi savršeno, a da se pritom ono praktično uči zapravo samo kroz rad. S druge strane, htjeli ne htjeli, u okviru nezavisne scene udruge ponekad predstavljaju konkurenciju jedne drugima. Civilni sektor u Hrvatskoj je jako velik i to je s jedne strane ogromno bogatstvo našeg društva, ali isto tako i otežavajuća okolnost za pojedinačne dijelove tog sustava, posebice za udruge u kulturi koje čine ranjiv dio civilnog društva.
Općenito mi se čini da je podjela prema sektorima kod nas vrlo stroga i puna predrasuda koje nikome ne olakšavaju situaciju. Poslovni sektor obično ne voli civilni sektor jer nas smatra parazitima, neprofitni sektor smatra da je poduzetnički sektor isključivo neoliberalna propaganda, umjetnički sektor boji se svih njih i u strahu je od iskorištavanja od strane organizacija i poduzetnika, a javni sektor često misli da svi prethodno navedeni ne plaćaju porez ili nekoga sigurno varaju. Možda je moja vizija ružičasta, ali mislim da su suživoti i utjecaji između različitih sektora važni. A suživot u djelokrugu mreže Clubture – između organizacija u kulturi, inicijativa, zadruga, različitih mikrozajednica – velika je vrijednost i čak bih rekla da je poželjno da ih mreža snažnije naglašava.
Također, uzevši u obzir uvijek nekako nesigurno djelovanje organizacija u kulturi, velika je vrijednost Clubturea i to što nas u nekom smislu drži zajedno. A nalazimo se u situaciji iscrpljenosti scene, u trenutku kada mi se čini potrebnim resetirati načine na koje ćemo raditi društveni shift, stvarati kreativni nered i poticati paradokse. Najbolje što možemo je raditi j… dobre projekte. I zagovarati ih.
*Intervju je nastao u okviru pojekta Clubture - 20 godina razmjene i suradnje koji je podržala Zaklada Kultura nova.