English

Clubture

CTHR retrospektiva: Razgovor s Katarinom Pavić, Clubtureovom koordinatoricom od 2008. do 2018. godine

Ususret 20 godina mreže Clubture i njenog temeljnog programa Clubture-HR: Programska razmjena i suradnja koji je pokrenut 2002. godine, novinarka Hana Sirovica razgovarala je s osobama koje su na razlličite načine sudjelovale u radu mreže i njenom programu razmjene i suradnje.

Prvi u nizu intervjua koje ćemo objaviti na našoj web stranici je razgovor s Katarinom Pavić, koordinatoricom mreže Clubture i CTHR programa od 2008. do 2018. godine.


1. Niz godina radila si kao koordinatorica Saveza udruga Klubtura. Prije no što prijeđemo na taj period, možeš li opisati svoja prva iskustva i doživljaj mreže? Kako si počela sudjelovati u radu Clubturea?

Moj prvi kontakt s mrežom dogodio se ranih dvijetisućitih, kada sam kao studentica počela provoditi vrijeme u Mami, prostoru koji vodi Multimedijalni institut, jedan od osnivača Clubturea. U to vrijeme Mama je bila cyber-klub[1], ali i mjesto koje je nudilo niz zanimljivih programa te prostor kulture koji je uključivao različite programe: filmske projekcije, književne večeri, predavanja i diskusije. Radilo se zapravo o pravom alternativnom sveučilišnom kurikulumu interesantnom za bilo kojeg studenta-icu društvenih disciplina. Bio je to prostor koji okuplja interesantne ljude, u kojem se gotovo svakog dana realizira iznimno kvalitetan program koji usto nije iziskivao nikakve financijske napore, što je u mom studentskom budžetu bila bitna stavka. Počelo me interesirati ono što rade, ponajprije u polju kulturne infrastrukture. Infrastrukturu pritom shvaćam u dva smisla: kao fizičku infrastrukturu, ali i infrastrukturnu povezanost na sceni i djelovanje među akterima. Ukratko, taj sam prostor prepoznala kao prostor za sebe, prepoznavši se i među ljudima koji su tamo boravili, bilo kao organizatori programa, bilo kao aktivna publika. Prvi “službeniji” kontakt zbio se kada sam 2005. godine počela raditi na Maminom Desku. Uloga “deskaša” bila je da pratimo naplatu interneta (a govorimo o vremenu kada je brz internet bio eksperimentalna kategorija), ali uključivala je i druge aktivnosti, poput prodaje ulaznica za klupske programe (prvenstveno Močvarine, ali ponekad i drugih partnerskih organizacija Mame, poput Attacka). Vrijeme na internetu tada se naplaćivalo po prilično prijateljskoj tarifi, najnižoj u odnosu na sve cyber-klubove u gradu. Desk je vodila Emina Višnjić, u to vrijeme i koordinatorica Clubturea, a kako sam bila aktivna na Desku, a zatim i oko drugih Maminih aktivnosti, ona me ubrzo zamolila za pomoć u prevođenju jednog Clubtureovog izvještaja na engleski jezik. Ta mi je okolnost poslužila kao dobar ulaz u Clubtureovu priču. Naime, radilo se o poprilično obimnom izvještaju za višegodišnji projekt, i na tom zadatku dobila sam priliku upoznati se sa širim djelovanjem i različitim programima mreže. Među njima je bio i CTHR, ali i neki projekti koji danas nisu aktivni i o kojima se ne govori toliko, premda su i iz ove perspektive izuzetno interesantni i još relevantni. Nakon toga, sve sam češće surađivala s Clubtureom, da bi se 2008. i  zaposlila u organizaciji gdje sam nakon nekoliko godina provedbe i vođenja pojedinih programa i projekata na koncu preuzela koordinaciju organizacije. Tako je počeo moj intenzivan suživot s mrežom koji je potrajao do konca 2017. godine.

2. Tvoj rad u Clubtureu počeo je u fazi za koju bismo mogli reći da je već formirana i uhodana. Ipak, tijekom vremena koje si provela u mreži, njezina su se usmjerenja mijenjala zajedno sa scenom koju okuplja. Možeš li reći nešto više o programima koji više nisu aktivni?

Uz CTHR, koji je zasigurno najvidljiviji program mreže (i s pravom je tako), postojao je niz drugih nastojanja važnih za održavanje scene na različitim razinama. Uzet ću za primjer program Kultura Aktiva koji se u svom užem fokusu bavio izborom kulturnih vijeća i utjecajem na kulturnu politiku na lokalnoj razini. U cijeloj Hrvatskoj radili smo na osnaživanju i edukaciji pripadnika nezavisne scene za aktivno sudjelovanje u donošenju kulturne politike u njihove sredine. Poticali smo ih da se kandidiraju za ta vijeća, da prate njihov rad, kako bi na koncu iz tog zametka nastale lokalne platforme koje se bave kulturnom politikom. Širi fokus programa utjecao je na to da se energija koja je postojala u Zagrebu - a bila je usidrena oko osnivanja Pogona i lokalne kulturne politike - prelijeva i u druge sredine i potiče aktere da razviju vlastite, što čvršće, temelje. Clubture je imao ulogu postavljača pitanja, kreatora atmosfere koja potiče angažman u lokalnim sredinama, bez dociranja i nametanja "ispravnih" načina djelovanja. Drugi program koji se bavio organizatorima u rezidenciji, Organizers in Residence proizašao je iz ideje CTHR-a kao razmjene programa među organizacijama, ali i stvaranjem atmosfere peer to peer razmjene znanja. Na njega su se mogli prijaviti organizatori događaja iz različitih sredina koji bi na nekoliko dana ili tjedana otišli u drugi grad ili mjesto sudjelovati u koprodukciji događanja.

Od 2008. godine započeli smo s organizacijom Clubture Foruma – višednevnim okupljanjem članica platforme i šireg kruga organizacija koje joj gravitiraju, svake godine u drugom gradu ili mjestu. Ideja je započela s tendencijom da se organizira alternativna skupština, okupljanje manje formalnog tipa na kojem će se moći raspraviti nove ideje i postojeći izazovi. Forum je oduvijek imao i jasan javni profil, što kroz organizaciju javih diskurzivnih formata kao što su tribine, okrugli stolovi i javne rasprave o aktualnostima relevantnim za lokalne prilike, ali i kulturno-umjetnički program namijenjen najširoj javnosti. Prvi smo Forum radili u Rijeci s Molekulom. Iako osobno mislim da je najlegendarnije izdanje Foruma ono iz Medike 2009. godine :)

Nešto kasnije, mislim 2013., pokrenut je i eksperimentalno-intervencionistički program Clubtureov kulturni akcijski laboratorij: CT lab koji je djelovao tako da se organizacija mogla javiti sa zagovaračkom idejom za koju je potrebno da se realizira hitno, izvan uhodanih projektnih ciklusa i to vezano uz neku urgentnu potrebu za nezavisnu kulturnu scenu (npr. prisilno zatvaranje nekog prostora, ili donošenje kulturne strategije) pa su, primjerice, ljudi iz Karlovca mogli doći u Pulu i pomoći ljudima iz Rojca ili se moglo okupiti niz aktera u sastancima i planiranju aktivnosti koji se inače ne bi mogli organizirati jer ne postoje raspoloživi resursi. Ovo je od izuzetne važnosti kad se u obzir uzmu okolnosti u kojima djeluju akteri nezavisne kulture – projektni ciklus koncipiran je tako da prođe najmanje 6 mjeseci (u najboljim slučajevima) od planiranja i prijave nekog projekta do realizacije aktivnosti. Pored toga, često se kampanjske aktivnosti ne mogu precizno planirati niti opisati, kako su okolnosti kampanja počesto nepredvidljive i ne može se sa sigurnošću unaprijed reći hoće li u pojedinom gradu biti bolje organizirati sastanke i radionice s različitim akterima ili medijsku kampanju. To je najbolja stvar koju mreže mogu - osigurati akterima da imaju iza sebe nekoga tko im „drži leđa“, kako bi se mogli snažnije zalagati za bolje uvjete za kulturu na lokalnoj razini.

Ne smijem izostaviti hrpu edukacijskih i informacijsko-edukacijskih programa i kraćih sadržaja koje je kroz godine organizirao Clubture. Od ranih godina u kojima su organizirani ciklusi edukacija o strateškom upravljanju u kulturi do simpozija o kulturnim i kreativnim industrijama. Nadalje, programe vidljivosti i promocije nezavisne kulturne scene kao što je bio 04 – Megazin za hakiranje stvarnosti koji je jedno vrijeme bio i na kioscima i svojim sadržajem bio usporediv s legendarnim izdanjima poput ArkZinea ili Nomada.

S druge strane, postoje i projekti koji su se dugo godina afirmirali te naposljetku izmjestili izvan logike Clubturea, što je i dobro, smatram da se radi o uspjehu organizacije. Clubture je direktno ili indirektno potaknuo puno projekata na sceni, a neki od njih danas nisu više organski dio mreže, premda se radi u uskoj suradnji, počesto i cimerstvu :) Riječ je o projektima poput Kulturpunkta, koji je bio naš dio prije no što se odvojio u program samostalne organizacije Kurziv koju smo suosnovali, ili programa razmjene i suradnje u regiji koji je postao zasebna mreža Kooperativa. Takvi su projekti inkubirani i zatim svjesno izdvojeni iz programske strukture mreže kako ne bi jedni drugima bili konkurencija pod istim krovom, kako bi im se omogućilo da djeluju kao samostalni dijelovi istog ekosustava.

3. CTHR je bio i ostao centralni program mreže, čemu svjedoči i činjenica da uskoro obilježava dva desetljeća. On predstavlja konstantu u Clubtureovom djelovanju i od početaka počiva na principima razmjene i suradnje. Koliko se CTHR mijenjao tijekom tvog mandata u Clubtureu?

Rekla bih da se puno mijenjao i da se uvijek mijenja organski, u skladu s potrebama organizacija koje na terenu provode programe. Mijenja se, naravno, u smislu kriterija poziva te načina odlučivanja o raspodjeli sredstava. Kada sam se pridružila Clubtureu, program se odvijao već niz godina, ali u periodu koji mi je poznat svjedočila sam i velikim promjenama u programskim linijama koje su organizacije provodile kroz CTHR. Za mojih početaka u mreži, postojala su tri modusa CTHR-a. Prvi je bio programska razmjena, vrlo jednostavne fizičke razmjene postojećih sadržaja po gradovima i mjestima, odnosno, različitim prostorima nezavisne kulture. Drugi modus bila je projektna suradnja, u sklopu koje su organizacije zajednički osmišljavale novi sadržaj. Postojala je i treća linija koja se zvala "segment festivala" jer je tada, ranih i srednjih dvijetisućitih godina, festivalizacija bila u punom zamahu. Iako smo stajali u kritičkom odmaku spram tog procesa, željeli smo razvijati polugu koja može pomoći sceni. Ona je omogućavala da neki segment festivala, a najčešće se radilo o gostovanjima stranih izvođača, gostuje i u drugim mjestima. Tijekom vremena se iz dinamike scene i komunikacije s organizacijama, koje su tražile da se proces pojednostavi, ravio model “2-3-3”. Prema njemu, za podršku se mogu prijaviti najmanje dvije organizacije koje partnerski proizvode tri različita događaja u tri različita grada ili mjesta. Potom smo početkom 2010-ih toj shemi pridodali i turneju, kategoriju u kojoj je naglasak umjesto na proizvodnji bio na distribuciji. Turneje su omogućile da se isti sadržaj distribuira u većem broju gradova ili mjesta.

Velike su promjene nastupile i u odlučivanju o finalnom popisu projekata koji će se provoditi u pojedinom ciklusu, počevši od jednostavne matematičke formule pa sve do kompleksnog skupa pravila koja su se često mijenjala. Mijenjaju se i dalje, prateći evoluciju programa i našu želju da eliminiramo potencijalne disbalanse moći u procesu odlučivanja. CTHR je uvijek bio živi mehanizam koji prati rast i razvoj mreže.

4. Kao koordinatorica mreže svjedočila si periodu koji je donio znatna administrativna i logistička opterećenja djelovanju udruga. Možeš li nam reći kako je taj proces izgledao iz Clubtureove perspektive?

Situacija u nezavisnoj kulturi oduvijek je bila daleko od idilične, ali posebno se zaoštrila nakon 2008./09. kada je počela kriza, odnosno kad je nastupio susret naših strukturnih kriza s financijskom krizom globalnih razmjera, što je prouzročilo velike rezove i administrativna opterećenja. Mislim da se to najgore prelomilo preko leđa organizacija koje nisu u kategoriji najmanjih, jer one su već oskudijevale resursima i u tom smislu ih nije pogodio toliki šok, već preko aktera koje možemo nazvati srednjima. Pritom mislim na one organizacije čije su se ambicije u tom razdoblju kretale u smjeru ozbiljnijih angažmana i budžeta. S jedne strane pogodili su ih rezovi sredstava, a s druge strane administrativno opterećenje koje od organizacija zahtijeva velik pogon. Općenito mislim kako je scenu jako umorila činjenica da smo zapeli između čekića i nakovnja administracije i nedostatka uvjeta za bavljenje sadržajem i proizvodnjom programa. Iz Clubtureove i moje percepcije realnosti istaknula bih i važne promjene u ljudskim resursima mreže. Naime, iz mreže su otišle Emina Višnić (u Pogon) i Dea Vidović (u Zakladu Kultura nova), što je značilo da sam kao tada nova i neprepoznata osoba na sceni preuzela operativnu ulogu koordinatorice mreže. Važno je nadodati kako smo mi kao relativno mala organizacija, svakako „perolaka kategorija“ u kontekstu financiranja brojnih drugih nacionalnih mreža uvijek pokazivali veliku ambiciju i otpornost na krize. Mislim da smo se vozili na pogon i uporno luđaštvo protagonista u različitim procesima u kojima smo akter. Pored toga bili smo dovoljno uporni da neke interesantne koncepte kao što je, npr. zaklada za nezavisnu kulturu, ili afirmaciju društveno-kulturnih centara guramo na razinu materijalizacije kroz promociju i involviranje, uvjeravanje različitih društvenih aktera u opću korist funkcioniranja tih koncepata. Za to je potrebna energija koja donosi promjenu, ali zahtijeva predan rad i troši ljude u fizičkom i emocionalnom smislu.

I da, iako smo bili svjesni kategorije u koju smo pripadali, ulazili smo u ring s daleko većim teškašima. U engleskom jeziku za ovo postoji fraza: to punch above one's weight. Mislim da se ovaj princip lako može atribuirati čitavoj nezavisnoj kuturoj sceni na našim prostorima.

Da se samo moment vratim na srž tvog pitanja, bavili smo se specifično i administrativnim opterećenjima na organizacije. Kolega Tomislav Domes i ja smo 2015. godine zajednički pripremili mini-studiju vezanu uz sustav nadzora i (samo)kontrola nad organizacijama civilnog društva i uže organizacijama nezavisne kulture: Uvođenje reda u udruge. Tu smo zapravo željeli poentirati kako sustav ove organizacije tretira nepošteno, iziskujući nevjerojatnu količinu fiskalno-administrativne odgovornosti, koju elementarno sam ne zadovoljava, a u potpunoj opreci naspram proklamiranog diskursa o poticajnom okruženju za razvoj civilnog društva i Ustavom i zakonima zajamčenih kategorija slobode udruživanja i slobode govora. Mislim da je tekst publikacije i dalje relevantan za naše okolnosti, a stanje mi se čini kudikamo gorim nego prije pet ili šest godina.

5. Kako su te promjene utjecale na CTHR kao središnji program mreže?

Nagli rezovi sredstava za kulturu na lokalnim razinama donijeli su znatan rast broja prijava za CTHR programe. To je na nas izvršilo velik pritisak jer CTHR nije zamišljen kao temeljna potpora produkciji nezavisne kulture, već kao potporanj onom njezinom dijelu koji se odnosi na razmjenu i suradnju. Drugim riječima, podrazumijevalo se da će lokalne scene imati kakvu-takvu podršku od Ministarstva kulture, kao i od svojih gradova, županija i općina. Kada su ti izvori presahnuli, pojačala se unutrašnja konkurencija na našim natječajima, i čak se u određenim periodima događalo da nas se ne promatra kao suradničku mrežu, već kao natjecateljski instrument. Trebalo je iznalaziti načine da se takvoj percepciji ne pruži osnova za razvoj. Stvorila se diskrepancija između naše misije s jedne strane, dok je s druge stajala rastuća prijetnja da nas se percipira kao dosadnog donatora. Ta diskrepancija proizlazi iz okolnosti na koje ne možemo utjecati (jer i mi smo ovisni o javnim sredstvima i natječajima).

U mom mandatu, takva je percepcija predstavljala velik teret i ona je nešto s čime smo se često borili, stalno tražeći načine da atmosfera ne postane natjecateljska. Uvijek smo težili biti pozadinom koja stvara dinamiku, dok je nedostatak resursa na nezavisnoj sceni stvorio energiju i tip nepovjerenja zbog kojih je bilo potrebno ulagati jako puno volje u to da se Clubture razumije kao potporni mehanizam. Općenito mi se čini da bi se do razumijevanja punog opsega doprinosa mreže stiglo tek kada bi Clubture nestao. Organizacijama koje su udaljene od centra u fizičkom, ali i ekonomskom i kulturnom smislu mreža ne pomaže samo da se održe, nego i da imaju perspektivu razvoja i kolektivnog razmišljanja. Iz Clubturea i njegovog modela razvoja CTHR-a proizlazi činjenica da suradničkom programu ne treba "blagoslov" neke središnjice, nego da organizacije iz manjih sredina mogu dogovarati suradnje. A učinci takve (fizičke, geografske i kulturne) decentralizacije vidjeli bi se tek kada bi prestala postojati mreža koja na njima radi tako aktivno, dugo i predano.

6. Pored decentralizacijskog djelovanja koje je u temelju CTHR-a, što bi još izdvojila kao najznačajnije doprinose mreže?

Doprinosi su jako veliki u smislu kreiranja dinamike scene. Ovdje mislim na živu suradnju u stvaranju programskih sadržaja između organizacija koje su međusobno orijentirane jedne drugima, a da pritom postoji aktivan prijenos znanja u kojem zajedno uče i rade. Također smatram da je iznimno bitna orijentacija Clubturea prema stvaranju kulturnog sustava koji je propulzivan. Monolitnost, tj. nepropusnost predstavlja jedan od velikih problema našeg kulturnog sustava. Novim organizacijama teško je ući u sustav financiranja jer on nije nimalo propulzivan, ne prepoznaje nove aktere i organizacije. Clubture omogućuje novim i mladim organizacijama da se etabliraju, povežu, počnu učiti od iskusnijih - za razliku od financijskog okvira javnih sredstava koji takav nije. Drugi problem povezan s nepropusnošću kulturnog sustava odredila bih kao začepljenje, pri čemu mislim na situaciju u kojoj se pronalaze manje ili srednje organizacije koje već jesu u sustavu javnog financiranja, ali u njemu dosegnu plato i nikako ne mogu prekoračiti granice određenog financijskog razreda, odnosno ne mogu se etablirati unatoč širenju područja svog rada. Clubture kroz svoje kapilarno djelovanje predstavlja protutežu sustavu koji koči novo i koji ne omogućava rast. To je jasno i iz brojki koje govore da je kroz Clubture na različite načine prošlo više od 250 različitih organizacija.

7. Nazočila si brojnim programima u sklopu CTHR-a. Koje bi među njima izdvojila kao najupečatljivije iz tvog vremena u Clubtureu?

Ne bih izdvajala konkretne programe jer mislim da to nije prikladno s obzirom na moju koordinatorsku ulogu, iako više nisam dio mreže. Umjesto toga, istaknula bih najupečatljiviju karakteristiku brojnih CTHR programa: prkos. Prkos u smislu “guranja” nečega čega nedostaje, a za što postoji publika. Kod raznih programa mi se sviđalo što imaju razinu prkosnosti, protivljenja postojećem stanju. I bilo je sjajnih događanja, začudnih, neočekivanih rezultata naših razmjena. Clubture je tu da pruži sigurnu luku organizacijama, da stvara mreže aktera koji nisu hijerarhijski nadređeni jedni drugima i jako su dobri rezultati proizišli upravo iz tog prijenosa znanja o kvalitetnom radu na organizaciji događaja, na radu s publikama. Posebno za sadržaje koji se smatraju rubnima, a ne bi trebali takvima biti. Mi smo točka ulaza u kulturni sustav koja ima impuls za novim, i koja stvara prostor za kultivaciju i generiranje tog novuma.

[1] Cyber-klubovi su bili prostori u kojima se moglo slobodno, besplatno ili uz sitnu naknadu koristiti računala povezana na internet, prije pojave širokopojasnih internetskih mreža, i dakako, prije pojave pametnih telefona. Osim korištenja komunikacijskih tehnologija, u prostorima cyber-klubova okupljali su se korisnici i promotori novih tehnologija, a u Maminom slučaju radilo se o entuzijastima okupljenim oko tehnologija otvorenog koda i slobodnog softvera. U to vrijeme kritički pogled na društveni razvoj vezan uz razvoj tehnologije bio je jedan od fokusa Multimedijalnog instituta.

*Intervju je nastao u okviru pojekta Clubture - 20 godina razmjene i suradnje koji je podržala Zaklada Kultura nova.

 

Arhiva vijesti

Arhiv kriznih praksi

Tijekom 2021. godine novinari portala kulturpunkt. hr vodili su intervjue s kulturnim radnicima i predstavnicima raznih kulturnih organizacija iz Hrvatske i regije kako bi zabilježili na koje se načine nose s pandemijom i njenim posljedicama.  > Više

Održan je 14. Clubture Forum u Osijeku, 24. - 26. rujna 2021.

14. po redu Clubture Forum održan je od 24. do 26. rujna u Osijeku u partnerstvu s Udrugom za umjetnost i stvaralaštvo Reart iz Osijeka i u suradnji s Kurzivom – Platformom za pitanja kulture, medija i društva iz Zagreba. > Više

14. Clubture Forum u Osijeku od 24. do 26. rujna 2021.

Clubture Network i Udruga za umjetnost i stvaralaštvo Reart od 24. do 26. rujna u Osijeku organiziraju 14. Clubture Forum. > Više

22. krug programa Clubture-HR // 1. poziv za predlaganje suradničkih projekata i turneja za 2022. godinu

ONLINE PRIJAVA! ||| Za koga: organizacije nezavisne kulture (udruge, umjetničke organizacije i neformalne grupe/inicijative) koje pripadaju području djelovanja Clubturea ||| Što i gdje: projekti i turneje kulturne razmjene i suradnje na području Hrvatske ||| Kada: realizacija u razdoblju od 15.3.2022. do 15.12.2022. Rok za online prijavu prijedloga: 21. listopada 2021. u 14 sati > Više

Online analiza o utjecaju širenja Covid-19 virusa na rad organizacija u nezavisnoj kulturi

Mreža Clubture u 2020. godini provela je preliminarnu analizu o procjeni negativnih učinaka epidemije Covid-19 virusa na rad organizacija u nezavisnoj kulturi. U prosincu 2020. godine mreža je putem novog upitnika nastavila s analizom kroz prikupljanje podataka i procjena o učinku epidemije.  > Više

Izabrani projekti i turneje koji će se provoditi kroz "Clubture-HR: Program razmjene i suradnje" u 2021. godini

U izboru su sudjelovali predlagatelji suradničkih projekata i turneja te članice Saveza udruga Klubtura. > Više