CTHR retrospektiva: Razgovor s Luizom Bouharaoua iz udruge Skribonauti
Luiza Bouharaoua iz udruge za promicanje književnosti i kulture Skribonauti s Hanom Sirovicom razgovarala je o kulturnim programima koje su Skribonauti kroz CTHR razmjenu i suradnju organizirali u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske.
Foto: Aleksandar Selak
Skribonauti se u program CTHR uključuju na samim počecima svog rada. Od 2011. godine radite na omogućavanju pristupa kulturi zatvorskoj populaciji, a već 2012. u sklopu CTHR-a provodite projekt Pisce u zatvor!. Možeš li opisati početke vašeg djelovanja i prva iskustva s Clubtureom?
U počecima smo se suočavali s brojnim predrasudama koje su pratile ideju održavanja kulturnih programa u zatvorima i nije nas se smatralo podobnima za postojeće oblike financiranja. S jedne strane, naši programi nisu se smatrali kulturom u užem smislu i stoga ih Ministarstvo kulture nije prepoznavalo. S druge strane, nisu prepoznati ni kao socijalni programi u užem smislu u sustavu potpora Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. U to vrijeme trendovi kao što su razvoj publike ili direktni rad s određenom populacijom još uvijek nisu bili na vidiku. Našli smo se, ukratko, u procijepu iz kojeg nas je izvukla činjenica da smo uspješno aplicirali na CTHR. Članice Clubturea na Skupštini su uvidjele da naši programi pripadaju kulturi i da su društveno važni, što nam je omogućilo da pokrenemo Pisce u zatvor!, ali i da počnemo razvijati kapacitete organizacije koja živi do dan-danas. Projekt je uključivao seriju tribina kroz koju smo se uspjeli informirati o funkcioniranju zatvorskog sustava, o potrebama i interesu zatvorenika/ca i osoblja. Saznali smo, ukratko, da interes postoji, dok je glavni prigovor bila jednokratnost sadržaja. Stoga smo tijekom nekoliko idućih ciklusa CTHR-a financirali dugotrajnije, kontinuirane programe kroz koje su zatvorenici/e mogli savladati osnove nekog umjetničkog medija i u njemu se izraziti.
Nakon Pisce u zatvor!, uslijedio je program Izvana/iznutra kroz koji ste surađivali s većim brojem udruga. Možeš li opisati vaše iskustvo umrežavanja u okviru tog projekta?
Od samih početaka smo surađivali s Attackom koji je predstavljao očekivan i smislen izbor partnera. Naime, oni su davnih dana imali program Knjige za zatvorenike u kojem su se bavili skupljanjem naslova za zatvorske knjižnice, što su nastavili raditi i kroz projekte koje smo zajedno provodili u okviru CTHR-a. Surađivali smo s čitavim nizom ljudi i organizacija, a sve smo svoje partnere pronalazili na Skupštinama CT-a. CT okuplja velik broj organizacija koje rade u kulturi i u različitim medijima te umjetnosti pristupaju na različite načine što nam je bilo od velike pomoći. Izvan Clubturea također smo razvili veliku mrežu pojedinaca aktivnih u organizacijama i slobodnih umjetnika koji su vodili radionice i različite programe u sklopu Izvana/iznutra.
Po čemu se projekt Izvana/iznutra razlikovao od Pisce u zatvor!?
Kroz njega smo organizirali programe koji su uključivali sustavniji, višemjesečni rad sa zatvorenicima. Za razliku od jednokratnih događanja, kontinuirani programi imaju dugoročan pozitivan efekt na život ljudi u kaznionici. Proces umjetničkog rada pojedinačnog zatvorenika/ce u sebi sadrži i znatnu količinu suradničkog rada s drugim zatvorenicima, kroz njega se stvara grupna dinamika te osjećaj pripadanja i odgovornosti koji se prelijevaju izvan naših sastanaka. Dobar primjer za to je radionica zatvorskog radija koju je u kaznionici u Lipovici vodila Ljubica Letinić. Polaznice su se izvan naših termina sastajale kako bi radile i snimale sadržaj za radijski program. Ipak, s obzirom na to da nam je u našem radu važno podjednako obuhvatiti zatvore i kaznionice, a u njima postoje različiti stupnjevi otvorenosti i prostornih kapaciteta, pokazalo se nužnim da radimo obje vrste programa - jednokratne i kontinuirane. Tako je Izvana/iznutra uključivao radionički rad koji je dugotrajniji i uključuje manji broj ljudi, ali i kulturne programe koji su otvoreni za sve koji u njima žele sudjelovati. Jedan od takvih programa je Kino sloboda, interaktivno zatvorsko kino koje koristi najveće zatvorske prostorije, a tu su bili i radijski program, književni klub te višemjesečne radionice koje su obuhvaćale različite medije (strip, film, kazalište).
Pored iskustva radijske radionice u Lipovici, koju bi još situaciju iz vaših programa u CTHR-u izdvojila kao posebno važnu?
Najlegendarnija situacija, koja nam je ukazala na dugačak niz problema, izazova i besmisla, proizašla je iz radionice dokumentarnog filma koju je vodio Igor Bezinović u kaznionici u Lipovici. Na njoj su zatvorenici snimili kratki omnibus Slobodni vikend koji je kasnije uvršten u službeni program Dana hrvatskog filma. Za realizaciju tog dvomjesečnog programa bile su potrebne tri godine i dva odlaska u montažu. Prvih godinu i pol, naime, nismo mogli dobiti odobrenje da provedemo radionicu, unatoč našem višegodišnjem iskustvu u zatvorskom sustavu i odnosima povjerenja i suradnje koje u njemu smo razvili. Razlog: u trenutku kad je Ivo Sanader postao zatvorenik, naprasno se promijenio zakon o izdržavanju kazne i u njega je uključen članak koji zabranjuje snimanje i medijsko eksponiranje zatvorenika bez izričitog prethodnog pisanog pristanka. To nije nužno loše, no pri kraju tog članka stoji i dio koji određuje da zatvorenici/e ne smiju istupati u medijima za vrijeme izdržavanja kazne. Ministarstvo pravosuđa vrlo široko tumači pojam “medij” i sudjelovanje na našoj radionici vidjeli su kao medijsko eksponiranje. Premda smo imali potpunu podršku uprave zatvora, Ministarstvo nas je uporno odbijalo. Na kraju smo Bezinović i ja s Ministarstvom vodili krajnje bizaran razgovor, čiji je zaključak bio da suglasnost za realizaciju radionice dokumentarnog filma možemo dobiti samo ukoliko se u filmu nitko neće vidjeti ni čuti. Sjećam se da sam nakon sastanka pitala Igora kako misli napraviti film bez slike i tona, na što je odgovorio da nema pojma kako, ali složili smo se da ćemo nešto smisliti. I jesmo, a činjenica da je film uvršten u službeni program DHF-a promijenila je na koncu i percepciju Ministarstva. Rasvijetlilo nam se, ukratko, koliko su duboko nefunkcionalne neke od sigurnosnih mjera u zatvorskom sustavu. Trenutno smo dio platforme koja se zove Motor, a čine ju međusobno vrlo različite organizacije koje rade u zatvorskom sustavu. Glavni problem koji prepoznajemo kao zajednički upravo je taj zakon jer on je kontradiktorno napisan i besmislen te zatvara prostor izrazito važnim mogućnostima rada na javnoj percepciji zatvora i zatvorskog sustava.
Idući program koji ste provodili u okviru CTHR-a bila je Revija na putu, projekt u kojem ste sudjelovali kao partner.
Program je uključivao putujuću izložbu radova zatvorenika/ca i bio je namijenjen upravo komunikaciji s javnošću. Zbog propisa koji ograničavaju javno istupanje zatvorenika, susrećemo se s velikim komplikacijama pri svakom pokušaju iznošenja proizvoda našeg rada iz zatvorskih prostora. S druge strane, iznimno je važno da naši sadržaji komuniciraju sa širom publikom jer otvaraju diskusiju o tome tko su zatvorenici/e i koji su njihovi životni uvjeti. Tu diskusiju otvaraju u značajno konstruktivnijem kontekstu no što ju otvara, primjerice, mainstream medijski diskurs. Za primjer senzacionalističkih užasa kakvi dominiraju medijskom reprezentacijama izdvojit ću nedavni specijal koji o zatvorenicama piše kao o “ženama djecoubicama”. Naše društvo općenito je shizofreno u tretmanu zatvorenika: niz ratnih zločinaca i profitera smatramo herojima, bez obzira na to što su služili zatvorsku kaznu, dok najobičniji ljudi koji su bili u zatvoru nose ogromnu stigmu. Zato u Skribonautima neprestano tražimo model koji bi nam omogućio da ono što radimo oblikujemo na način koji omogućuje komunikaciju prema javnosti. Projektom putujuće izložbe u različitim lokalnim sredinama pokazali smo radove zatvorenika/ca koji u najvećoj mjeri tematiziraju širok raspon sasvim ljudskih preokupacija.
Vratila bih se na početak razgovora i na tvoje zapažanje o neprepoznavanju s kojim su se Skribonauti suočavali kao udruga koja djeluje između različitih sustava - kaznenog, pravosudnog, kulturnog. Kakva su iskustva s kulturnim institucijama i sustavom? Jesu li za vrijeme vašeg iskustva u sektoru rada nastupile pozitivne promjene u percepciji kulturnih programa u zatvorima?
Kao organizaciju nas je spasilo osnivanje Zaklade Kultura nova, odnosno činjenica da su razumjeli zašto je naš rad kulturno-umjetnički i zašto je važan te su nam dodijelili njihovu potporu. Podrška Kulture nove omogućila nam je da razvijamo svoje programe, da zaposlimo osobu koja se uopće može baviti pisanjem projekata i prijavama za potpore. To nam je omogućilo da opstanemo. Ministarstvo pravosuđa u jednom je trenutku dobilo sredstva koja se mogu dodjeljivati projektima koji se realiziraju unutar zatvorskog sustava, što nam je pomoglo jer smo bili jedini koji su se bavili područjem kulture, no radilo se o kratkotrajnom rješenju. Isprva su, naime, novce dodijelili trogodišnjim projektima, no već je iduća iteracija natječaja donijela smanjenje na jednogodišnji okvir. Od početka pandemije imali su pak samo jedan natječaj koji zabranjuje direktan rad sa zatvorenicima/ama, omogućujući samo rad s osobljem ili uljepšavanje zatvorskih prostora. Posljednji dio je direktna parafraza projekta koji je HDLU provodio u zatvorskom sustavu baveći se slikanjem murala u zatvorskim prostorima. Zaključile smo kako nema nikakvog smisla izmišljati programe koji u potpunosti eliminiraju direktan rad s ljudima koji predstavlja srž našeg djelovanja. Ipak, kao rezultat potpore Kulture nove i trogodišnje podrške Ministarstva pravosuđa trenutno imamo dvoje zaposlenih što je dovoljno s obzirom na opseg aktivnosti Skribonauta, barem u pandemijskim godinama koje uključuju brojne restrikcije za naš rad. No moram napomenuti kako nam u drugačijim okolnostima ovakav kapacitet ne bi bio dostatan za provedbu stalnih programa, kao ni za provedbu većih europskih projekata.
U Clubtureu si aktivna kao članica CTHR radne grupe. Čime se bavi radna grupa i kakvo je tvoje iskustvo s tim tijelom?
Članovi radne grupe čitaju pristigle projekte i procjenjuju zadovoljavaju li oni uvjete natječaja te provjeravaju radi li se zaista o projektima koji svojim sadržajem pripadaju nezavisnoj kulturi. Tijekom godina se pred nama našao niz programa koji nisu pripadali tom području onako kako ga Clubture određuje. Za ilustraciju najbolje može poslužiti projekt šišanja ovaca koji se jednom našao u selekciji. Osim provjere sadržajnog dijela, utvrđujemo radi li projekt zaista na umrežavanju, pregledavamo budžete i provjeravamo financijske konstrukcije. Radna grupa je tijelo koje je u potpunosti savjetodavno te vrlo malen broj projekata odbijemo odmah, dok ostalima šaljemo prijedloge kako da poboljšaju prijave. Primjerice, ako organizacija predloži program koji uključuje samo jednog partnera koji nije ni inicijativa ni organizacija nezavisne kulture, sugeriramo im da ga možda zamijene nekim tko odgovara tom profilu. Također, u slučajevima kada aktivnosti nisu jasno opisane, upućujemo na njihovu razradu ili pak ukazujemo na troškove koji su neprihvatljivi. Nakon tog procesa, na Skupštini imamo ulogu postavljača pitanja o problematičnim aspektima pojedinih projekata. Primjerice, važnom temom pokazala se prihvatljivost projekata koji nisu besplatni za korisnike, odnosno koji se financiraju kotizacijama. Riječ je o pitanju koje nam je važno i stoga smo tražili da svi koji prijavljuju programe s kotizacijama podrobno argumentiraju zašto je to opravdano. Na koncu, radna grupa zbraja rezultate glasovanja te slaže dva prijedloga budžeta. U prvom se odobrava manji broj projekata s većim koeficijentima, pri čemu višerangirani projekti dobivaju sto posto traženog budžeta, dok se nižima smanjuje postotak. U drugom prijedlogu svi dobiju manji postotak iznosa koji su tražili, ali samim time financira se veći broj projekata. U svim godinama mog sudjelovanja u radnoj grupi, ne pamtim da je ijednom izglasan prvi prijedlog. Članice se u pravilu odlučuju za varijantu u kojoj se većem broju projekata dodjele potpore.
Kako iz perspektive svog angažmana kroz Skribonaute, ali i sudjelovanja u radnoj grupi, vidiš značaj Clubturea i njegovog središnjeg programa CTHR?
Clubture je zamišljen kao odskočna daska za mlade, nove incijative i organizacije u kulturi. U svojoj osnovi, Clubture služi tome da ti omogući da neku svoju ideju, svoju potrebu za organiziranjem i radom zaista realiziraš. Skribonautima je upravo tako poslužio na početku, te sam ga kao članica radne grupe uvijek promatrala na taj način. Nisam spomenula jako važan i korisan aspekt Clubtureovog rada: činjenicu da CT administrira troškove. To znači da se mlade organizacije imaju priliku potpuno posvetiti realizaciji programa i suradnje dok se netko drugi bavi administracijom. Riječ je o velikom olakšanju za organizacije ili inicijative koje su u procesu nastanka. Istanula bih i Clubtureovu otvorenost za različite oblike rada, kao i njegovu dobronamjernost. Za razliku od ostalih donatora, Clubture neće automatski diskvalificirati prijave u kojima postoji pogreška i prijaviteljima otvara mogućnost da programe prilagode i da sudjeluju, odnosno da se (nažalost) natječu za novce kojih (nikad) nije dovoljno. Tu bih dobronamjernost izdvojila kao važnu karakteristiku Clubturea, posebice zato što je riječ o programima koji pripadaju domeni nezavisne kulture i upitno je gdje bi, ako igdje, u svojim počecima uspjeli pronaći druge tipove potpore. Vratit ću se na početak razgovora i naš prvi projekt Pisce u zatvor!, za koji nismo mogli dobiti nikakvo financiranje jer ga je tadašnji sustav promatrao kao eksces. Upravo za takve projekte, koji imaju potencijala, ali u bazenu u kojem plivaju brojne organizacije koje godinama djeluju ne bi nikad isplivali na vrh, CTHR ima iznimnu važnost. Također bih kao vrlo koristan dio Clubtureovog rada istaknula i mogućnost da se barem jednom godišnje, na Skupštini i Forumu, dogode susreti pri kojima se spontano razmjenjuju informacije o drugim akterima u polju, gdje dolazi do preklapanja ideja i interesa, a onda i do umrežavanja.
*Intervju je nastao u okviru pojekta Clubture - 20 godina razmjene i suradnje koji je podržala Zaklada Kultura nova.