CTHR retrospektiva: Razgovor s Marinom Jurcanom, predsjednikom udruge Metamedij iz Pule
Marino Jurcan, dugogodišnji je akter na hrvatskoj kulturnoj sceni, a u radu Clubturea sudjeluje od samih početaka kroz pulsku udrugu Metamedij. U razgovoru s Hanom Sirovicom prisjetio se početaka suradnje i osnivanja CT-a, programa i inicijativa u kojima je sudjelovao te se osvrnuo na to koji su, iz njegovog iskustva, najbitniji segmenti djelovanja CT-a za udruge u kulturi.
Foto: Paolo Valenti / iz arhive Metamedija, 2021.
Metamedij je osnovan 2001. godine, kao neformalna inicijativa s radom ste započeli i koju godinu ranije, a prve programe kroz CTHR provodite već 2003. godine, odmah nakon osnivanja mreže. Kako su izgledali vaši prvi kontakti s Clubtureom i što vam je CTHR, kao središnji program mreže, donio u počecima?
Naša povijest u kontekstu Clubturea je specifična, a da bi se ona objasnila potrebno je opisati i pretpovijest. Kao i većina udruga koje se u pulskom kontekstu bave nezavisnom kulturom, Metamedij dolazi iz glazbenog područja, a konkretnije smo vezani za područje koje se danas naziva rave kulturom. Moram napomenuti kako pri našim počecima, kada smo krenuli s organizacijom partyja i drugih događanja, nismo osjećali da je riječ rave primjenjiva na nas. Tada je ona za nas označavala konfekcijski oblik elektroničke glazbe, dok je rad Metamedija obuhvaćao žanrove od psy/goa trance glazbe, preko eksperimentalnijih electro formi pa sve do drum'n'bassa, duba i chill outa koji su povremeno uključivali i suradnje s bendovima. Devedesetih sam bio među prvim goa trance DJ-evima u Hrvatskoj i na takvim sam se događajima upoznao sa zagrebačkom ekipom koja je bila dio antiratnog pokreta. Među njima je bio i Benjamin Perasović koji je surađivao s Arkzineom, čija me glavna urednica Vesna Janković informirala o tome da u Labinu postoje zanimljivi dečki koji vode klub Lamparna. Ubrzo sam posjetio Lamparnu gdje upoznajem Teodora Celakoskog i Nenada Romića, odnosno Marcella Marsa, kasnije pokretače Multimedijalnog instituta (organizacije koja je među osnivačima Clubturea). Vjerujem da su oni u Lamparnu došli otvoriti cyber-caffe, a moguće je i da su tamo bili kako bi od Deana Zahtile iz LAE prikupili znanja o pisanju i vođenju zahtjevnijih europskih projekata jer je on bio među prvima u našim krajevima koji su imali takvo iskustvo. Nakon tog susreta, započeli smo suradnju na našem festivalu Media Mediterranea 1999. godine, kada se Metamedij bavio glazbenim sadržajem, dok su dečki iz Multimedijalnog instituta organizirali edukativne sadržaje. Preko njih smo se upoznali i s ljubljanskom organizacijom Ljudmila koja je provodila programe slične Multimedijalnom institutu, spajajući vještine DJ-anja i VJ-anja s teorijskim znanjima, širenjem svijesti o copyleftu, slobodnom softveru i sl. Koju godinu kasnije, 2002. ili 2003., novoformirani tim Clubturea poziva nas da se u Puli priključimo inicijalnoj turneji u sklopu koje su obilazili Hrvatsku i trudili se zainteresirati organizacije da se priključe radu mreže.
Kakva su vam iskustva razmjene i suradnje s drugim udrugama bila prije osnivanja Clubturea, a kakve je promjene donijelo članstvo u mreži? Kako su izgledali vaši prvi programi i što bi izdvojio iz vašeg iskustva umrežavanja iz perioda ranih dvijetisućitih?
Prije Clubturea, pored Multimedijalnog instituta imali smo iskustva suradnje s udrugama iz Pule i Istre. Ranije programe održavali smo u napuštenoj vojnoj zoni i na otvorenom, a know-how potreban za organizaciju festivala i događanja na otvorenom tada nije bio toliko raširen. Zato smo razmjenjivali znanje s drugim udrugama koje su se bavile organizacijom glazbenih događanja. U Puli je tada dominirao alternativni rokerski đir, a iz tih krugova poznavali smo ekipu iz Monteparadisa i Distorzije. Sa svima njima smo surađivali na organizaciji open air aktivnosti, a šira suradnja s udrugama iz ostatka Hrvatske uslijedila je tek kada smo se priključili Clubtureu.
S obzirom na to da je Metamedij u području novih medija počeo djelovati preko party scene, odnosno rave kulture, naše su ranije aktivnosti u okviru CTHR-a bile usmjerene DJ-anju, VJ-anju i programiranju web-stranica koje su se izrađivale u Flashu. Tada su VJ-evi svoje animacije radili u Flashu i taj je segment našeg ranog rada možda najbliži onome što se danas smatra novomedijskom umjetnosti. Radili smo audio i videoprodukciju, a kasnije i izložbe. Nakon što smo 2002. počeli organizirati programe u Rojcu, preko Clubturea su nam se javile udruge koje je takav sadržaj zanimao i s njima smo pokrenuli suradnje. Dio programa realizirao se kroz CTHR liniju ''segment festivala'', gdje se mogao ponuditi dio festivala drugim udrugama. Za nas su, uz projekte koje smo sami provodili i razmjenjivali, bili iznimno važni i partnerski projekti. Clubture je osim razmjene programa za nas bio mjesto informiranja i skupljanja kontakata i uvida u scenu na razini Hrvatske. Rekao bih da nam je to značilo čak i više od samih programa. I programi su, naravno, bili kvalitetni, ali dolazak do informacija i kontakata izdvojio bih kao najznačajniji dio našeg CTHR iskustva. To se vidi i u razvoju našeg festivala i širokim popisom udruga koje su na njemu gostovale ranih dvijetisućitih. Suradnje smo ostvarili s Galerijom Močvara koju je tada vodila Marijana Stanić, Revijom amaterskog filma (udruga Postpesimisti), udrugom NAN iz Zaprešića, Ekscenom i raznim drugim inicijativama za koje bez Clubturea ne bismo uopće znali da postoje, a kamoli ih pozivali na festival. Imali smo, ukratko, mogućnost da ugostimo različite programe i da s njima razmjenjujemo znanja i vještine, što nam je kao udruzi puno donijelo.
Izuzev programske razmjene i suradnje, Metamedij je sudjelovao u nizu drugih Clubtureovih programa usmjerenih razmjeni znanja. Kako su izgledale te aktivnosti?
Kroz Clubture smo sudjelovali u ambicioznom ciklusu izrade strateških dokumenata. Sredinom dvijetisućitih Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva počela je financirati plaće udruga, a uvjet prijave za ta sredstva bio je da udruge imaju strateške planove. I mimo toga, naravno, poželjno je da udruge imaju dugoročnije planove i da se znaju smjestiti unutar kulturnih politika, a u to doba takva znanja nisu postojala u udrugama. Intenzivno smo svakog mjeseca dolazili u Zagreb na edukaciju iz strateškog planiranja. Sjećam se kako su sa mnom u grupi bile kolegice iz Kontejnera, a i u drugim grupama bili su zanimljivi akteri koji do danas ostaju aktivni na kulturnoj sceni. Bila je to peer to peer edukacija koja je osim komunikacije s mentorima i voditeljima programa uključivala učenje od bliskih kolega, što nam se pokazalo izuzetno korisnim.
Razmjena znanja o zagovaranju, zagovaračkim procesima i kulturnim politikama bila je za nas jednako važna kao programska razmjena, ako ne i važnija od nje. Izdvojio bih u tom smislu i Clubtureov program Kultura aktiva koji nam je dao uvid u načine funkcioniranja kulturnog sustava i naš položaj u tom sustavu, te nam omogućio da formuliramo potrebu da se sami njime bavimo i stvaramo uvjete za rad. Godine 2004. donesen je Zakon o kulturnim vijećima koji je odredio da gradovi s više od 30 000 stanovnika moraju imati kulturna vijeća. Dotad nisu postojala vijeća za nove medijske kulture, kako smo ih tada zvali, a riječ je o području u koje ubrajamo novomedijsku umjetnosti, interdisciplinarne projekte, kulturu mladih, alternativnu scenu – dakle prilično širok opseg aktivnosti koje dotad nisu imale kategoriju u okviru javnog financiranja. Danas se ta kategorija zove Inovativne umjetničke i kulturne prakse. Kultura aktiva uključivala je edukaciju o osnovama zagovaranja i kreiranju kulturnih politika, a među njenim prvim aktivnostima bile su organizacija diskusija i razgovor o stanju nezavisne kulture u pojedinim gradovima, kao i zajednička inicijativa oko osnivanja vijeća za nove medijske kulture na razini gradova i županija. U sklopu tog programa, Metamedij je zajedno s udrugama Distorzija, Monteparadiso i Studio kaPula iz Pule te udrugom I iz Poreča u listopadu 2004. godine inicirao osnivanje Kulturnog vijeća za nove medijske kulture. Prijedlog je prihvaćen, od 2005. imamo Vijeće i otada su udruge nezavisne kulture prepoznate kao područje koje čini dinamičan dio kulturne scene, koje vrijedi sufinancirati iz javnih izvora.
Sudjelovanje Metamedija u osnivanju Saveza udruga Rojc vremenski se preklapa sa smanjenjem opsega vaših aktivnosti u okviru CTHR-a. Jesu li ove okolnosti povezane? I koliko vam je u situaciji umrežavanja unutar zgrade bilo važno iskustvo transfera znanja koje si upravo opisao?
Riječ je o periodu kada u Zagrebu u Jedinstvo ulaze Močvara i Attack, u Splitu u Dom mladih Kocka, a u Puli niz udruga ulazi u Rojc. Već tada je bilo jasno da je Rojc specifičan oblik umrežavanja, važan na razini Hrvatske kao zgrada koja okuplja udruge i kulturnjake u obliku koji danas zovemo društveno-kulturni centar. Grad Pula u početku je u zgradu smještao udruge s kojima nije znao što bi: od udruga iz kulture, preko udruga Josip Broz Tito ili Vukovarskih majki sve do navijačkih skupina i sportskih udruga, do udruga nacionalnih manjina. Prva udruga koja je došla u Rojc bila je bučni puhački orkestar i doslovno je ovdje smještena da ne bi smetala gradu. Čini mi se da je stav gradske uprave bio da je Rojc gotovo pa deponij, a nama se činilo da zgrada ima puno potencijala te smo pokrenuli nekoliko akcija sredinom dvijetisućitih. Kroz Clubture smo pokrenuli razgovore o umrežavanju udruga u zgradi Dani otvorenih vrata Rojca, manifestaciju koja se u sklopu CTHR-a pretočila u program Karlo Rojc – upoznaj svog susjeda. Nešto kasnije smo s kolegicama iz Zelene Istre, udrugom Suncokret i još nekoliko udruga čak odredili datum osnivačke skupštine za novi savez udruga Rojca, ali tada se jedna udruga predomislila i uvjerila nas da je bolje da ostanemo u neformalnoj suradnji, jer jedva da smo imali kapaciteta za vođenje vlastitih organizacija, a kamoli za koordinaciju saveza. Ukratko, ideja o suradnji je tinjala, ali nije formalizirana, a savez je na kraju osnovan 2012. godine. Ali svakako, rekao bih da su se naši neveliki kapaciteti preusmjerili iz organizacije turneja i razmjene po Hrvatskoj u angažman na lokalnoj razini, i to ne samo oko prostora Rojca. Naime, 2006. smo s udrugom ZUM, Istarskom županijom i Ministarstvom obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti osnovali Centar za mlade u Puli. Kao centar za mlade zasnovan na modelu civilno-javnog partnerstva, bio je to pilot-projekt na razini Hrvatske, no postojeće politike za mlade kasnije nisu prepoznale takav model i on se nakon nekoliko godina prestao financirati. Danas je to Info-centar za mlade jer taj je tip modela prepoznat u okviru politika za mlade i nastavlja ga voditi udruga ZUM.
Sredinom dvijetisućitih trajao je i tvoj višegodišnji mandat u radnoj grupi CTHR. Kako je u to vrijeme izgledao angažman članova i članica tog tijela? Kakva su bila tvoja iskustva s procedurama ocjenjivanja i odlučivanja o CTHR programima?
Ocjenjivanje se odvija na Skupštini i zamišljeno je tako da zajednica kreira kriterije, a rekao bih da presjek ocjene na kraju, unatoč mogućim neslaganjima, zaista predstavlja primjerenu ocjenu za projekte. Naravno da model horizontalnog odlučivanja nije savršen, ali mislim da princip glasovanja, osim što je demokratičan, u načelu i rezultira ocjenom koja odražava kvalitetu programa koji se predlaže. Moj mandat u radnoj skupini trajao je od 2003. do 2007., a naša uloga bila je pomoći udrugama u administrativnom smislu i s budžetiranjem, odnosno objasniti im koja pravila prijavnica treba slijediti kako bi formalno zadovoljila uvjete. Bilo je zanimljivo jer smo puno putovali. Obilazili smo Hrvatsku i imali sastanke s raznim organizacijama, a različita putovanja (u Split, Rijeku, Zagreb) omogućavala su da shvatimo druge lokalne kontekste. Tada sam doživio Slavoniju i Dalmaciju kao mjesta velikih, a neostvarenih potecijala. Danas je situacija, naravno, znatno drugačija, ali tada je Split bio velik grad u kojemu se nije puno toga događalo izvan djelovanja KUM-a i udruga u Domu mladih. Činilo nam se da Split ima puno veće mogućnosti koje gradske vlasti nisu shvaćale ozbiljno. Isto tako, u Osijeku, također studentskom gradu s puno mladih, bilo je puno neostvarenih potencijala za zanimljive programe. U Puli je pak bilo puno udruga, smještenih u jednoj zgradi, kojima je bilo teško naći zajednički cilj ili interes. Udruge su tada bile mlade i rekao bih da je postojala određena doza potrebe za dokazivanjem, većom vidljivosti i pojedinačnom profilacijom na sceni, što je nerijetko vodilo manjim sukobima na sceni kakve smo se, naravno, trudili izgladiti. Godine 2005. razgovor se proširio na još jedan spektar tema, kada Clubture pokreće časopis 04 – Megazin za hakiranje stvarnosti. Megazin je otvorio diskusiju oko neprofitnih medijskih politika, što je tada bilo neistraženo polje. U takvim sam diskusijama rado sudjelovao.
Možeš li nam reći više o Megazinu?
Megazin je bio tiskana publikacija koja je odgovarala na nedostatak sadržaja o nezavisnoj kulturnoj produkciji, kako u tiskanim medijima tako i na internetskim portalima. Primjerci Megazina dijelili su se na programima nezavisne scene i taj nam je časopis davao prostor za informiranje o radu udruga, a uključivao je i teorijske tekstove o kontekstu u kojem i sami djelujemo. Tada je Nacionalna zaklada financirala neprofitne medijske projekte, a kasnije je Ministarstvo počelo prepoznavati neprofitnu medijsku scenu. Danas je ona puno aktivnija, postoje mediji kao što su radio Rojc, KLFM, Roža ili internet portali. Ideja da se o neprofitnim medijima treba razgovarati i da je to polje potrebno nekako regulirati nešto je što se zakotrljalo s Megazinom.
Što bi, s obzirom na činjenicu da rad Clubturea pratiš i u njemu sudjeluješ od samih početaka, izdvojio kao najvažniji segment ili segmente djelovanja mreže?
Nekoliko je razina koje bih izdvojio kao bitne: programska suradnja, mogućnost transfera znanja između organizacija i aktera na sceni, te prijenos znanja o zagovaranju i kulturnim politikama. Moram priznati da sam u početku sam bio skeptičan misleći da bi CTHR mogao biti još jedna izlika da zagrebački programi putuju naokolo, a da udruge iz manjih sredina neće imati priliku sudjelovati u punom smislu. Naš kulturni sustav je centriran u Zagrebu, tu je najviše udruga, sredstva, programa i strahovao sam da će i CTHR reflektirati takvu centralizaciju. Mislim na tip centralizacije kakav danas imamo prilike vidjeti i u dinamici EU i međunarodnih projekata u kojoj su udruge iz naših krajeva najčešće partneri, odnosno rijetko kad doprinose u osmišljavanju i koordinaciji programa u inovativnom i intelektualnom smislu te uglavnom odrađuju sitnije aktivnosti. No, programi u CTHR-u pokazali su se zaista mobilnima. Gledajući dva desetljeća unatrag, rekao bih da su za Metamedij, ali i za širu scenu, jednako važni bili programi edukacije i jačanja kapaciteta udruga kroz koje smo osvijestili svoj položaj, ulogu i načine funkcioniranja kulturnog sustava u Hrvatskoj, a s vremenom se i sami aktivno uključili u proces promjene tog sustava i stvaranja uvjeta rada. Za kraj, istaknuo bih i zagovarački značaj Clubturea jer danas mi se čini da je Clubture jedina instanca na nacionalnoj razini s kojom udruge mogu razgovarati i komunicirati potrebu za promjenama. Možda je to danas i najvažnija uloga mreže.
*Intervju je nastao u okviru pojekta Clubture - 20 godina razmjene i suradnje koji je podržala Zaklada Kultura nova.