CTHR retrospektiva: Razgovor s Mirandom Veljačić, arhitekticom i predsjednicom udruge Platforma 9,81
Miranda Veljačić, članica arhitektonskog kolektiva Platforma 9,81 u razgovoru s Hanom Sirovicom prisjeća se programa koje je kolektiv realizirao kroz CTHR razmjenu i suradnju.
Serijom predavanja i edukativnh događanja razgovore o arhitekturi izmjestili su iz usko strukovnog područja i učinili pristupačnim i razumljivim zainteresiranoj javnosti. Osim društvene dimenzije i angažmana tih programa, naročito oko istraživanja prostornih mogućnosti neiskorištenih gradskih prostora, programe, ali i cijelo djelovanje Platforme 9,81 karakterizira i suradnička praksa s organizacijama iz drugih područja.
Platforma 9,81 među rijetkim je organizacijama u Clubtureovom članstvu koje djeluju u području arhitekture, ali jedna je od mnogih koje se zalažu za prostornu pravdu i problematiziraju pitanja javnih prostora. Što vas je potaknulo da se učlanite u mrežu i kako su izgledali vaši počeci na nezavisnoj kulturnoj sceni?
S radom počinjemo 1998. kao studentska udruga. Ubrzo smo počeli organizirati programe u suradnji s organizacijama iz drugih disciplina, kao što su Multimedijalni institut ili Centar za dramsku umjetnost, koje su stasale kad i mi te se profilirale kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih. Naši programi Arhitektura uživo i Nevidljivi Zagreb uskoro su se prelili iz domene arhitekture u druga područja. Na početku su oni uključivali razgovor između studenata arhitekture i profesionalaca koji ne predaju na fakultetu, ali već nakon prvog predavanja izmjestili smo se u javni prostor, pri čemu su razgovori o arhitekturi postali povod za rastvaranje drugih tema. Praksa Platforme 9,81 ubrzo je prerasla u suradničku praksu koja je uključivala druge organizacije na sceni. Zajedničko djelovanje, uključujući i sve što smo radili kroz Clubture, činilo nam se prirodno. Osobno uopće ne mogu razdvojiti djelovanje vlastite organizacije od zajedničkog djelovanja jer sam oduvijek snažno osjećala da smo svi mi dijelovi većeg sistema. Kao organizacija gotovo nikad nismo radili samo zbog sebe ni za sebe, od samih početaka sve smo realizirali zajedno s drugim organizacijama.
Prvi projekt koji provodite kroz CTHR bio je Nevidljivi Zagreb. Što je program uključivao?
Nevidljivi Zagreb proizišao je iz Arhitekture uživo, programa u sklopu kojeg smo mapirali prostore koje nismo koristili samo mi, već je projekt postao servis za ostale organizacije civilnog društva kao odgovor na manjak prostora za rad. Arhitektura uživo bila je serija 25 predavanja u javnim prostorima, a svako od njih okupljalo je u publici u prosjeku 300 ljudi. Predavanja su se održavala na različitim lokacijama, od parka Ribnjak do Klaonice koju smo prvi upotrijebili kao prostor koji smo doveli u stanje kakvo je omogućavalo održavanje programa. U tim smo programima na neki način spajali potrebe organizacija s prostorima koji su bili (ili nisu bili) na raspolaganju, potrudili bismo se urediti te prostore na način koji je bio potreban za određeni tip programa. To nisu bili samo javni prostori, već i privatni, poput tvornica. Kroz Arhitekturu uživo razvili smo proceduru kontaktiranja vlasnika, policije, prijave javnog događanja i sličnih koraka koji su bili potrebni da bi se neki događaj realizirao i u svemu tome pomagali smo drugim organizacijama na sceni. Nevidljivi Zagreb pokrenut je 2003. godine i predstavlja nastavak te prakse koju smo provodili kroz CTHR. U to vrijeme pokrenuo se program Kulturni kapital 3000, veliki projekt koji je podržala Erste banka, a Platforma 9,81 provodila ga je zajedno s WHW-om, CDU-om, Multimedijalnim institutom i BLOK-om.
Uslijedila je Urbanistička početnica, program koji se u različitim iteracijama kroz CTHR provodio od 2008. do 2012. godine, a uključivao je niz različitih lokacija provedbe.
Urbanističku početnicu započeli smo kao jedna od rijetkih organizacija koje su se preselile, odnosno promijenile sjedište – u našem slučaju iz Zagreba u Split. Kad se preseliš, otvore ti se druge perspektive. Shvatili smo da diljem Jadrana postoji niz ljudi koji rade vrijedne programe što nas je potaknulo da uspostavimo neki tip "jadranske suradnje". Glavnu nam je motivaciju pružio Slaven Tolj – bez njega ne bi bilo Urbanističke početnice, kao ni niza drugih zajedničkih projekata. U području arhitekture naša se suradnja kasnije prelila u projekt za Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Takve suradnje nemaju početak ni kraj, pojavljuju se u raznim iteracijama, imaju pauze nakon kojih se nastavljaju i ne odvijaju se uvijek u istom sektoru. Otkako smo krajem 90-ih počeli raditi s drugim organizacijama na sceni, zauvijek nas je odredio suradnički model, sagledavanje svega iz puno uglova. Takav nam se pristup suradnji, kao osobama vezanim za civilno društvo, prelio i u profesionalnu praksu što nas uvelike razlikuje od ostalih arhitekata/ica.
Uz Srdjanu Cvijetić, Slaven Tolj nas je potaknuo da prostorne teme počnemo otvarati u Dubrovniku, koji je bio centar aktivnosti tijekom prvih godina programa. Program je počeo kao samoedukacija članova tima. Plaćali bismo arhitektima iz velikih gradova troškove puta i smještaja s ciljem da se izmjeste iz uredske zone komfora. U dubrovački kraj nisu dolazili samo držati predavanja, već smo organizirali i posjete gradilištima (razgledavanje projekata) i vodstva namijenjena učenicima srednjih škola. Suradnja je prvenstveno bila vezana za profesora povijesti Đuru Capora koji je godinama motivirao svoje učenike da se uključuju u program. Za takvu formu, koja je bila jednostavna i pomalo naivna - u smislu da je demistificirala priču o prostoru, arhitekturu i posao arhitekta - rekla bih da je bila prilično uspješna. Mladi ljudi prilično su dobro reagirali na našu potrebu da se o prostoru govori na jednostavan, njima razumljiv način. Pamtim kako je nakon jedne sezone od osmero polaznika njih čak četvero upisalo arhitekturu, što nas je iznenadilo jer nam namjera nije bila direktno poticati učenike da postanu arhitekti. Sjećam se radionice koju je vodio Damir Gamulin na kojoj je jedan polaznik, koji uopće nije namjeravao upisati arhitekturu, toliko perfektno napravio zadatak da nas je sve šokirao. Na kraju te sesije došao nam se zahvaliti i na koncu promijenio odluku o svojoj budućoj karijeri.
Srž Urbanističke početnice uvijek je bila u transferu znanja. Stručno znanje dizajnera, arhitekata i osoba iz područja društvenih praksi jednostavnim rječnikom se prenosilo ljudima koji nisu arhitekti. Uobičajen format je da arhitekti jedni drugima drže predavanja u strukovnom okruženju. Kao studenti imali smo problema sa shvaćanjem kompliciranog načina govora etabliranih arhitekata. Podnaslov Arhitekture uživo bio je Jedan arhitekt, jedan projekt jer je namjera bila da autor objasni samo jedan projekt i da to čini podrobno i razumljivo. Urbanistička početnica predstavlja nastavak iste ideje u čijem je temelju jednostavnost obraćanja publici koja nije stručna te izlazak iz zone komfora u prostornom smislu: umjesto pokazivanja sličica i nacrta vlastitih projekata, format je uključivao obilazak zgrada koje možda i nisu njihove. Pričajući, primjerice, o hotelskoj arhitekturi, podijelili bi svoje stavove o arhitekturi, a da ne govore o vlastitim projektima. Taj nam je format bio iznimno drag i bitan te smo pri osnivanju Zaklade Kultura nova Urbanističku početnicu prijavili kao programsku platformu u kojoj je u početku sudjelovalo 7 organizacija, a kasnije 12. Kasnije je projekt prerastao u Urbanističku platformu u kojoj je Početnica ostala kao jedan od segmenata. Bez CTHR-a ništa od toga ne bi bilo moguće. Ne bismo imali priliku upoznati udruge iz čitave Hrvatske, kao što ne bismo imali priliku ni za provedbu tako kompleksnog projekta.
Riječ je, dakle, o primjeru projekta koji je nakon inkubacije u okviru CTHR-a postao spreman za veće i zahtjevnije okvire.
Osobno mislim da se projekti koji se provode kroz CTHR ne bi ni trebali provoditi dulji niz godina. Format CTHR-a je malen i mislim da se radi o odličnoj prilici za početak, razvoj i upoznavanje, posebno za organizacije koje ne pripadaju našem užem bazenu organizacija, ali osjećaju potrebu za razmjenom i suradnjom. No mislim da nakon nekoliko godina provođenje istog programa postaje kontraproduktivno i kako se može očekivati da se program stabilizirao u dovoljnoj mjeri da je spreman za druge, izdašnije izvore sredstava. Očekivati od Clubturea da kao mreža prati taj rast, da iz maksimalno 30 000 kuna odjednom počne financirati 100 000 kuna po programu, jednostavno nije realno. Dijeljenje novca unutar mreže rijetko koji donator vidi dobrohotno, u smislu da prepoznaju da se stvara dodatna vrijednost. Nasuprot tome, donatori u pravilu doživljavaju Clubture kao instancu koja preuzima ulogu donatora i stoga nisu pretjerano skloni povećavanju sredstava mreže. Clubture, naravno, ima i druge uloge, iako je programska razmjena najvažniji program. On ne stvara samo prilike za testiranje, provjeru, pokretanje suradnji i programa, već i testira spremnost funkcioniranja u kolaborativnom procesu te omogućuje svima da iskreno kažu svoje mišljenje o programu bilo koje druge članice mreže, bez nekog vanjskog žirija. Postoji, naravno, niz okolnosti koje utječu na to hoće li se neki projekt podržati ili ne. U nekim su periodima, primjerice, organizacije sklonije podržati koncerte ili pak eksperimentalne programe, a naklonost organizacija nešto je na što se ne može, niti želi utjecati. Pitanje je želi li netko ili ne sudjelovati u takvoj vrsti kolaborativnih procesa. U takvim procesima testiraš sebe, svoju spremnost na suradnju i suodlučivanje. To je dobar test jer ako ne možeš podnijeti suodlučivanje u okvirima Clubturea, znači da nisi spreman ni za rad u sistemu društveno-kulturnih centara ili na drugim razinama gdje se takva vrsta modela primjenjuje.
Tvoj mandat u Upravnom odboru Clubturea traje od 2011. godine, što znači da imaš popriličan staž. Kako izgleda rad tog tijela i kako to da si toliko dugo njegova članica?
Mislim da mi je toliko dugotrajan ostanak u Upravnom odboru Clubturea omogućila činjenica da je ta organizacija toliko dobro strukturirana i u svom fokusu ima održivost. Upravni odbor je prateća komponenta, odnosno tijelo koje podržava rad zaposlenika Clubturea. Upravni odbor ima sjednice na poziv zaposlenika CT-a kad god postoji za scenu važna tema ili situacija - od istupa u javnosti, formuliranju zajedničkog stava, pitanja od drugih mreža, sastanemo se i vrlo brzo raspodijelimo posao te dođemo do zajedničkog zaključka. Clubture kao Centar znanja, programska razmjena, a odnedavno i kao pokretač Mreže društveno-kulturnih centara - sve su to aspekti s kojima je Upravni odbor upoznat, ali ne bavi se na svakodnevnoj razini tekućim situacijama. Samo za usporedbu, u nekim drugim upravnim odborima u kojima sudjelujem čini mi se da postoji obrnuta logika, upravni odbor vodi organizaciju, daje smjer i daje zadatke zaposlenicima. Nasuprot tome, u Clubtureu postoji sinergija Upravnog odbora i ljudi koji u mreži rade pa na sjednicama Odbora imamo posla s već formuliranim temama, dok se nakon njih obveze jasno raspodijele i promptno odrade. Sistem je protočan, bez obzira na to tko je koordinator mreže i podjela posla nikad nije bila problem. Radila sam s troje koordinatora: Katarinom Pavić, Anom Abramović i Domagojem Šavorom. Sinergija je, bez obzira na konkretnu osobu, uvijek dobro funkcionirala i moram istaknuti kako se s tako dobrom situacijom nisam nigdje drugdje susrela. Ljudi koji rade u CT-u su vrijedni i kvalitetni, shvaćaju važnost mreže i odlično obavljaju posao, što vidim kao veliku prednost mreže. Upravo zbog zaposlenika CT-a mreža toliko dobro funkcionira, a ostala tijela poput Upravnog odbora i Radne grupe su potpora njima.
Voljela bih se još zadržati na temi funkcionalnosti modela rada koju si upravo otvorila. Zbog dugotrajnosti i horizontalnosti odlučivanja, Skupštine se često nazivaju testom ili vježbom strpljenja. Kako iz tvoje perspektive izgleda skupštinski proces CT-a i kako ocjenjuješ model horizontalnog odlučivanja?
Nisu me nikad smetali dugotrajni sastanci. Jedan sastanak godišnje ne smatram velikim naporom i mislim da je vrijedno što se ne radi o formalnoj situaciji, već zaista o zajedničkom radu. Mislim da članicama ponekad teško padnu rezultati i što je sigurno jedan od razloga nezadovoljstva – potrudiš se oko izlaganja pa ti program ne prođe. No Skupština mi se čini kao važna jer osim o programskoj razmjeni članice imaju priliku za razgovor o drugim temama. Moje je iskustvo da na svakoj Skupštini članice otvore bar jedno važno pitanje koje se tiče svih, poput financiranja scene, lošeg položaja udruga itd. Takve se teme ne mogu iskomunicirati drugim kanalima i sjajno je što postoji format koji omogućuje tu vrstu razgovora. Za mene je to jedan od najboljih formata u kojima sam imala prilike sudjelovati. Što se mene tiče, Skupštine bi mogle trajati i dan duže jer tema zaista ima mnogo.
Kako doživljavaš ulogu Foruma kao još jednog događanja koji mreža redovito organizira?
Forum je godišnja forma sastanka u čijem je fokusu međusobno pokazivanje, kao “expo” koji omogućuje organizacijama iz neke sredine da pokažu čime se bave. Forum je važan upravo zbog momenta okupljanja jer jedno je kad se o nečijim sadržajima čita na društvenim mrežama ili sluša na Skupštini, a drugo je kad organizacije u vrlo kratkom vremenu imaju prilike zaista demonstrirati na koji način provode programe. Osobno bih voljela da Forum ima više sredstava i da postane ozbiljna pokazna vježba ili ozbiljni expo. Uz veća sredstva, Forum bi mogao postati pravi festival Clubturea na kojem bi organizacije mogle prikazati, a možda i razmijeniti programe. On prije svega služi upoznavanju članica u okruženju koje je drukčije od skupštinskog, pri čemu neformalno druženje prerasta u moderirane sastanke i promišljanje potencijala mreže.
S obzirom na to da već dugi niz godina imaš iskustvo s mrežom, kako vidiš njezine doprinose i kako ocjenjuješ njezinu važnost?
Mislim da je najvažnije to što je mreža pronašla način da nastavi svoj rast. Clubture je za mene inkubator koji omogućuje ljudima da se okušaju u suradnji, da uče jedni o drugima i o sebi. Članice su povezane skupštinski, što znači da se redovito susreću, a kada se ljudi redovito susreću i neuspjeh se lakše podnosi jer u redu je da neke stvari ne uspiju i ne prerastu prvotne okvire. Vrijednost prostora koji cijeni eksperiment velika je za sve koji se bave kulturom i umjetnošću. Važan je prostor slobode koji CT daje, u bilo kojem smislu – programskom, administrativnom, pogotovo danas kada je kulturno i civilno polje izuzetno normirano i komplicirano. Clubture je utočište koje pruža podršku organizacijama koje nemaju kapacitete za administriranje i na raspolaganju im je svakodnevno. Mreža, ukratko, omogućuje organizacijama da od nule počnu raditi program. Za kraj, naglasila bih i važnost iskoraka Clubturea u formiranju Mreže društveno-kulturnih centara. Mislim da ona predstavlja veliki skok u radu mreže i veselim se njezinoj budućnosti.
*Intervju je nastao u okviru pojekta Clubture - 20 godina razmjene i suradnje koji je podržala Zaklada Kultura nova.